NuDanza – Pogled iz perspektive fotografa

NuDanza – Pogled iz perspektive fotografa

Sad kad gledam fotografije koje smo napravili za plesni projekt NuDanza, prolaze mi misli, “… svaki put, kao da je prvi….“.

Kao umjetniku, teško mi je ocijeniti svoje djelo. Najbolje je prepustiti taj zadatak drugima. Iako, umjetnik je svoj najveći kritičar. Djelo koje je stvorio, često ne ostvari ono zamišljeno ili pak izaziva ravnodušnost. A ponekad, uz dovoljno sreće, vlastito djelo iznenadi! Gledaš što si napravio i preplavi te osjećaj čuđenja, “…svaki put, kao da je prvi…“. Rijetkost je to. Rijetko se dogodi, da ti se djelo svakim pogledom, sve više i više sviđa.

 

…Tijelo…Tišina…Pokret…Tenzija…Perfekcija…

 

Mjeseci su prošli u idejnim pripremama. Puno zapleta, oko pravog prostora, primjernog za snimanje. Prostori govore, znate. Jedni su tužni, dok kod drugih nema baš ničeg, kao da su živi mrtvaci. A ti znaš, da se radi o nečem posebnom, pa onda tražiš. Tražiš posvuda. Tražiš ono, da otvoriš vrata i prostor ti zapijeva. Nasmije ti se. I onda znaš da je to, to.

Nakon dugog traženja, došao je. Zapravo, došla je. Ondje gdje je nitko ne bi očekivao. Stajala je, usred jednog malog sela, naša dvorana. Odmah smo znali. Ona je pjevala.

 

…Srce kuca, grudi se uzdižu i spuštaju… iako ih prekriva svila, ti ih osjetiš…

 

Od trenutka kada smo pronašli dvoranu, sve je počelo teći. Mislim da smo tada svi počeli polako padati u neku ekstazu. Fantastične stvari su nam dolazile na put. Odjeća, kreacije odavno zaboravljene, no opet oživljene u ovom plesu, u potpunosti su se stopile s Eminom i našim idejama.

 

…Dan prije početka. Nervoza, nemir, uzbuđenje…

 

Za što živi umjetnik? Što mu je motiv? Što želi?

Mnogo je ideja, kako bi projekt trebao izgledati. Ironično, nikada se ne ostvari ono zamišljeno. Ništa od tih zamisli, ništa. A onda, negdje, nekada… dođe nešto sasvim neočekivano i neopisivo.

 

…Moment…Fragmenti…Vrtlog…

 

Kadrovi su se stvarali sami od sebe. Imao sam ideju kako nešto napraviti, ali ovo… ovo je izlazilo iz bilo kojeg plana. Na trenutke smo ostajali bez riječi, samo gledajući što se događa. I ne znajući, kada se uopće dogodilo. Nastala je tišina koju bi mogli rezati nožem. Emina je pogledala prema nama… i krenulo je. Počela je plesati. Plesati, najljepšim plesom tog dana.

Glazba je rezala srca, tijelo je drhtalo… savršenstvo tijela, pokreta i glazbe. U tom trenutku, bili su jedno.

Brzi pokreti… i svijetlo koje se zaplelo u napete mišiće. Kontrast… iz svijetla u tamu, iz tame u svijetlo.

Zatim, smirivanje pokreta… kao da ju je ovila nježna magla, koja zahtjeva ljepotu senzibilnosti i nježan pokret. I ljubav.

U tom plesu dala je sve.

…Fragmenti…

 

Ne znam kako sam to uspio snimiti. Jedva sam gledao kroz objektiv i fotografirao, jer su suze tekle po cijelom fotoaparatu.
Kada je ples završio, pogledao sam Adriana, koji je sjedio pored mene. Pogledao sam Marinu. Mislim da smo tada svi plakali.
A Emina, sasvim zadihana, gleda u nas s upitnikom u očima… da li je bilo dobro?

Odgovor na to pitanje prepuštam vama, dragi čitatelji i gledatelji.

Na ovom mjestu, zahvalio bih se, tebi, draga Emina. Za tvoju potpunu predanost projektu, otvorenosti za sve predložene ideje i nevjerojatnu motivaciju. Dodirne me svaki put, tvoja velika ljubav prema plesu. Zahvalio bih se i tebi dragi Adrian, za svu pruženu pomoć na snimanju i za nezaboravne trenutke s puhačem lišća, koji me nasmiju još i danas. Uz smirenost i toplinu kojom zračiš, ovaj projekt je bilo puno lakše ostvariti. I na kraju, tebi draga Marina, za podršku koju čovjek samo u snu može poželjeti. Od fantastičnog make-up(a), koji si podarila Emini, do svih onih tisuću malih stvari koje napraviš na setu, bez da te itko za njih moli, a bez kojih projekt ne bi bio moguć.

Hvala i vama, dragi plesači NuDanze, koji ste itekako bili naša inspiracija.

Sa ljubavlju,
Sašo Kos

 

Comment ( 1 )

  • Nataša

    VAU
    Sašo hvala ti na ovako lijepom osvrtu. Mogla sam zamisliti ljepotu Emininog plesa… i moje su oči zasuzile.

Leave a Comment